Tajne Zagreba

Gizelina zemlja U podsljemenskoj zoni smještena je Gizelina kuća, u koju nitko osim vlasnice nikad nije ni zakoračio. Gizela je navodno bila udovica, ali naši pradjedovi i prabake znali su je kao staricu u crnini koja se uvijek držala povučeno. Kružile su i priče da je bila vještica, uglavnom zato što su joj se oko kuće okupljale crne mačke, a ona je uvijek mirisala na sumpor, amonijak i trave. Uz pomoć svojih pripravaka, navodno je uspjela nadživjeti nekoliko generacija, a nitko nikad nije zakoračio u njezinu kuću. Početkom '90-ih kuća se jednostavno urušila, ali u ruševinama nije bilo niti traga Gizeli. Na zemljištu je od tada trebalo izniknuti nekoliko stambenih objekata, ali svi su na kraju propali, dok na okolnim lokacijama već desetljećima uredno niču nove kuće i zgrade.  Učka Od početka 1988. godine stanovnici Istre i Hrvatskog primorja bili su opsjednuti misterioznom ženom u crnom. U svjedočenjima s mjesta događaja reporteri su se pozivali na medicinsko

Piše: Domagoj NOVOSEL, prof. U prethodnom broju  Političkog zatvorenika  (br. 231, lipanj 2011.) pisao sam o zločinima koje su pripadnici Jugoslavenske armije počinili u Gračanima nedaleko Zagreba. U navedenom sam se tekstu osvrnuo i na pokolje koje su partizani počinili u bolnici Brestovac na južnim obroncima Medvednice, ali sam istaknuo da je to tema koju treba zasebno obraditi. Zbog toga sam u ovom broju odlučio posvetiti nekoliko rečenica hrvatskim ranjenicima, uglavnom pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga (HOS) – koje su komunističke snage pobile u svibnju 1945. suprotno svim ratnim pravilima. No prije nego što nešto kažem o samim tragičnim događajima, valjalo bi štovanom čitateljstvu u nekoliko crta opisati povijest bolnice Brestovac. Bolnica Brestovac službeno je otvorena 22. svibnja 1909. Nastala je kao projekt poznatog zagrebačkog lječnika  dr. Milivoja Dežmana . Smještena na 846 metara nadmorske visine, predstavljala je idealno mjesto za liječenje tuberkuloze i ost

Prema nekim tvrdnjama, tunele i danas koriste tajne službe i vojska, a oni nisu baš skloni otkrivati tajna postrojenja. - Ispod centra Zagreba postoje dva tunela. Jednom tunelu je ulaz bunker u Dubravkinu putu, a izlaz u Tkalčićevoj ulici. U drugi tunel se ulazi u Mesničkoj ulici, a izlaz je u Radićevoj ulici, negdje oko broja 10. Za Domovinskog rata je u tim tunelima bila informativna agencija - prisjeća se Branimir Špoljarić, autor knjige Stari Zagreb od vugla do vugla. Dodaje kako postoje tvrdnje da postoji i treći tunel, ali da one nisu dokazane. izvor: 24sata.hr

Roman "Mjesec boje krvi" u petak stiže na kioske. U njemu priču pletu klasični noćnici, vampiri, a opisan je i cijeli labirint tajnih tunela ispod Zagreba.   No, priče "iz velegradskog podzemlja" nisu rezervirane samo za ove bjelodano političke pojave, nego i za klasične noćnike, krvopije, vampire, koji pletu priču "Mjeseca boje krvi", romana koji se u petak pojavljuje na kioscima. U romanu opisan je cijeli labirint, široj javnosti posve nepoznat, začet još davnih dana, a dovršen tijekom zadnjega rata. Čitatelje vodi iz vrha hrvatskog društva u tajanstvene labirinte podzemnih tunela Zagreba, uskačete u tobogan koji vas vodi kroz misteriozni svijet što se proteže od zaključanih tunela ispod Tkalčićeve ulice, preko podzemlja vile Rebar, do stoljetnih rezidencija zagrebačke elite na Tuškancu.  Glavna junakinja je inteligentna, samosvjesna srednjoškolka Tina, koju su majka i očuh nakon teške bolesti upisali u elitnu zagrebačku školu, polako po

Dva šiljata tornja katedrale na Kaptolu postavljena su tako da ih svaki Zagrepčanin (i svaki došljak) vidi sa svakog položaja, sa svake udaljenosti i u svakom trenutku kad god to poželi.       Zagrebačka je katedrala jedna od onih vizura koje dominiraju zagrebačkim najintimnijim krajobrazom. To je razglednica koju Zagrepčani šalju i drugima i sami sebi.       Kaptolska katedrala nije, dakle, samo prvostolnica, crkva i bogomolja, isto kao što nije samo građevina, arhitektura i stil (navodno gotika); ona je sve to zajedno, i mnogo više od toga. Ulazeći u katedralu, od njenog glavnog portala do njenog glavnog oltara, ulazimo, naime, u samu bit postanka i opstanka ovog nam starovjekog grada koji je prije dvanaest godina proslavio svoju devetstotu obljetnicu.       Ne treba čak ni ući u katedralu. Dovoljno je doći na kaptolski trgić, obići oko Marijina kipa, sjesti na kamenu klupicu i započeti onaj poznati ritual slikanja očima. Fotoaparat prepustimo turistima. Za raz

1. Jedno od nepoznatih mjesta u Zagrebu (naime poznato, ali nitko ne zna što je to, a priča je jako neobična i turistički vodiči bi je trebali spominjati) ti je kapelica Sv. Dizma na razmeđi Nove Vesi i Kaptola. Neki kažu da je to jedino sakralno mjesto na svijetu posvećeno Sv. Dizmu (koji je, inače, bio jedan od ona dva lopova razapeta zajedno s Isusom). Navodno se narod jako bunio kad se kapelica posvećivala tako 'sumnjivom' svecu, ali je netko važan -- nadbiskup ili netko od kanonika koji je financirao kapelicu, ne znam, rekao da je Sv. Dizmo jedini svetac za kojega Biblija eksplicitno kaže da je na nebu. Za sve ostale je to stvar pretpostavke. (Nisam siguran koliko je to točno, jer mislim da je i za Sv. Petra eksplicite rečeno da je svetac, ali je priča svejedno dobra.) 2. Ima ona kućica u Vlaškoj u kojij je sada galerija slika; ljudi uglavnom ne znaju da je u njoj nekada stanovao nadbiskupov vrlar i da je sve južno i istočno od te kućice par stotina meta

„Ovdje počiva Paul David von Vakanovich, umro 21. lipnja 1818. u četvrtoj godini starosti“, hladni je i škrti natpis na nadgrobnoj ploči uzidanoj u veži kuće u Demetrovoj 3. Dječji grob u Demetrovoj jedna je od poznatijih strašnih priča koje Zagreb skriva, a njenu tajnu otkriva vam novinar Anwe.     Na dječakovu grobu nema ni molitve niti natpisa “Počivao u miru”, samo jeziva lubanja koja se ceri u gornjogradskoj noći.   Za jesenjih večeri Gornji grad često djeluje kao savršena kulisa nekog starinskog, crno-bijelog horor-filma. Pod sumornim nebom hodate popločenim ulicama, a sa svih vas strana okružuju drevna pročelja, prepuna zastrtih prozora nadsvođenih intrigantnim ukrasima. Iza svakog neosvijetljenog ugla mogla bi iskočiti neka utvara iz mračnijih djela Marije Jurić Zagorke. Tada se, možda pod prvim kapima kiše, odlučite sakriti u haustor i sebi nasuprot ugledate nadgrobnu ploču, ukrašenu mrtvačkom glavom. Stari narodi ritualno su zazidavali djecu u temelje kuć

TUNELI POD CENTROM GRADA (tajni prolazi, katakombe i bunkeri) Ehhh taj užurbani život! Sram ga bilo! Svi se nekud žurimo i u cilju nam je doći na zadano mjesto u zadano vrijeme. Nemamo vremena obraćati pažnju na gluposti. Ehhh da vas podsjetim – svaki put kad ste dolazili na trg, šetali Gornjim gradom, Kaptolom, Tkalčom prolazili ste pokraj nekih možda čudnih vrata, haustora, otvora, šahtova i skrivenih ulica. E da to! Tamo vam se dragi moji u 90 posto slučajeva nalaze vrata i ulazi u podzemni grad Zagreb. Da – upravo tamo! Pa krenimo s lokacijama, legendama i pričicama… I. Ako do sada niste znali – sada znate! Grad Zagreb ima ”podzemni” grad. Taj grad čine tuneli koji se isprepliću. Priča se da su neki tuneli izgrađeni čak u 18. stoljeću a mnogi su izgrađeni u doba NDH. Priče kruže (to je više kao legenda) da su ti tuneli (ali samo određeni) spojeni s onima podno Medvednice i s bolnicom Brestovac na Sljemenu. Teško ali… nikad se ne zna. Svaki put kad šećete Tkalčom š

Vjerojatno znate za četvrt Šestine, no vjerojatno neki ni u ludilu nisu naslućivali što se sve krije u toj četrvrti. Iza šestinskog groblja je postojao ulaz u veliki kompleks podzemnih vila još iz kraja 18. stoljeća. Protežu se od Šestinskog Lagvića do onog jarka prema smjeru Lukšića. Pričala mi je jedna starica o tome. Prije 11 godina je slučajno njezin muž upao unutra i više nikada nije izašao niti mu je pronađen ikakav trag. Dvoje ljudi ga je išlo tražiti, no bezuspješno. Jedan je se više nije nikad vratio, a drugi je umro točno 24h nakon izlaska. Izgubio je dar govora pa u tih 24h ni 'a' nije izustio. Također kruži lokalna priča da prije njih je još četrdesetak ljudi misteriozno nestalo na tom području ulaska. Kad je vojska saznala za to, taj ulaz je zatrpan i ograđen pod privatno vlasništvo. Starica mi je također priznala da je njezina majka bila sigurno skrivena s još 100 ljudi u jednoj od tih vila za vrijeme NDH kako ne bi bila odvedena na tzv. samoborski m

Da vas pitam… Koliko ste puta prošli pokraj one ogromne kugle u Bogovićevoj kad se se išli pokazati ili piti kavicu na špicu? Aha da… Mnogo puta. I da… To se zove Sunce! Yupp. Ali… Jeste li znali zašto je ono baš tamo i zašto se baš zove Sunce? Hmmm, to je već delikatno pitanje . Hajde da vam malo to pojasnim i izbrišem taj upitnik iznad glave. Kipar Ivan Kožarić je napravio skulpturu tog Sunca. No jedan umjetnik, Davor Preiss, došao je na ideju da napravi Sunčev sustav po cijelom gradu. Uz enciklopediju, šestare i ostala pomagala izračunao je na kojoj udaljenosti treba rasporediti planete po cijelome gradu. Svoj projekt je nazvao ”Nine views”. Planete su na točno označenim adresama, na pločicama je ispisana stvarna udaljenost planeta. U početku su te adrese bile nepoznate, no s vremenom kako su ih ljudi počeli tražiti zapisivali su adrese i objavljene su na internetu. Ovo je jedna od nepozantih ”atrakcija” grada koju valja istražiti. Kad vam bude dosadno put pod noge

Bolnica (Sanatorij) Brestovac         Uz ovaj sanatorij ide i jedna slatka pričica. Milivoj Dežman je bio jako zaljubljen u Ljerku Šram (zagrebačku frajlicu, ljepoticu i glumicu). Bila je to prava ljubav no ona se u jedom trenu razbolila. On je njoj za ljubav dao sagraditi sanatorij za tuberkulozne bolesti na padinama Medvedice. Bolnica je sagrađena 1909. godine u prekrasnom šumskom okruženju. Ubrzo je postala jedna od najmodernijih bolnica i jedina bolnica za tuberkulozne bolesti u jugoistočnom dijelu Europe. Tužna je činjenica ta da mu je ljubav života, Ljerka Šram, umrla na rukama. Sanatorij se u jednom trenu proširio jer više nije mogao primati toliku količinu pacijenata. 1968. godine bolnica se zatvorila jer su došli novi načini liječenja i modernija tehnologija pa se liječenje preselilo natrag u grad. Od tada ta bolnica zjapi prazna. To je sada poligon za Paintball. Stari oronuli zidovi, hrđave ograde, raspadnute škripave stepenice, viseće šipke, miris

Od svibnja do kolovoza obilježeno je mučilištima i stratistima na podruĆju grada i bliske okolice. Koljači sa šajkačama, ''lajbek milicionari'' ' i pripadnici VI ličke divizije odradili su dio posla ''četnickog i kurturoloskog čišcenja'' hrvatske prijestolnice. Nakon i masovnih ubojstava, ubijanje se i dalje nastavilo. Pronalaskom autentičnih dokumenata, konačno je nakon 60 godina istraživanja rasvijetijena jedna dobro prikrivena epizoda velikosrpsko-komunističkog pokolja izvršenog u Zagrebu tijekom svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 1945. Osobna svjedočanstva žrtava koje su na podsljemenskim stratistima preižvjele vlastito smaknuče, desetlječima su jugoslavenska UDBA i SUP proglašivali neuvjerljivom "neprijateljskom propagandom". Preživjeli Hrvati i Židovi tvrdili su naime kako su ih iz njihovih zagrebačkih stanova i kuĆa na "likvidaciju" odveli i u ubijanju sudjelovali milicionari grotešknog izgleda, obučeni u krvlj

Sve je počelo još davne 1903. godine kad se vila izgradila na starom groblju. Bila je jedna od triju vila u toj ulici. Njena točna lokacije je na razmeđi između Nazorove ulice i Rokovog perivoja koji je navodno također uklet. Glavni uzrok toga je staro groblje čiji su posmrtni ostaci očišćeni tek 1907. godine. Mala crkvica, koja je na Rokovom perivoju se renovira, ali nam to jasno govori o postojanju groblja.  Zanimljiva je još jedna činjenica, a to je da je u istoj ulici na kućnom broju 8 prije bila mrtvačnica. Prije su ljudi iz Nazorove išli u vilu po vodu kada se dogodila nestašica vode te se cijela ulica napajala vodom iz izvora na njihovoj zemlji.   Govori se da je uleta jer je sagrađena na groblju i da su duhovi stalni stanari te kuće. Neki to demantiraju, no neki ipak vjeruju da je tamo bilo nešto. Događale su se neke čudne stvari u toj kući, ali prije svega znali su dopirati vrlo strašni i uznemirujući zvukovi kao što su plač, škripanje, jecanje, smijeh, lupanje,

Početkom 20. stoljeća u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji bio je samo jedan liječnik na gotovo 7 000 stanovnika. Radi toga, kao i radi loših uvjeta življenja te slabog higijenskog standarda, smrtnost od tuberkuloze (sušice) bila je vrlo visoka. Lječilište Brestovac bio je prvi korak u organiziranoj borbi protiv tuberkuloze. U gradnji je sudjelovao cijeli grad: zemlju na Medvednici darovao je šestinski vlastelin Miroslav Kulmer, a novac je prikupljan na priredbama i lutrijom, te prodajom slika koje su darovali Bukovac, Ivenković, Crnčić i Medović. Okružna blagajna za osiguranje radnika u Zagrebu bila je organizator, a gradnju je vodio arhitektonski ured Benedik i Baranyai. Prvih 40 bolesnika primljeno je u Brestovac 22. svibnja 1909. godine. Kako je potreba bila velika jer se lječilište pokazalo djelotvornim, broj ležaja stalno je rastao, a sanatorij se širio. Zahvaljujući Brestovcu uspješno se smanjivala stopa smrtnosti od tuberkuloze u Zagrebu. Nekada je sanatorij, odnosno cij