Brstovec

Piše: Domagoj NOVOSEL, prof.

U prethodnom broju Političkog zatvorenika (br. 231, lipanj 2011.) pisao sam o zločinima koje su pripadnici Jugoslavenske armije počinili u Gračanima nedaleko Zagreba. U navedenom sam se tekstu osvrnuo i na pokolje koje su partizani počinili u bolnici Brestovac na južnim obroncima Medvednice, ali sam istaknuo da je to tema koju treba zasebno obraditi. Zbog toga sam u ovom broju odlučio posvetiti nekoliko rečenica hrvatskim ranjenicima, uglavnom pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga (HOS) – koje su komunističke snage pobile u svibnju 1945. suprotno svim ratnim pravilima.

No prije nego što nešto kažem o samim tragičnim događajima, valjalo bi štovanom čitateljstvu u nekoliko crta opisati povijest bolnice Brestovac.

Bolnica Brestovac službeno je otvorena 22. svibnja 1909. Nastala je kao projekt poznatog zagrebačkog lječnika dr. Milivoja Dežmana. Smještena na 846 metara nadmorske visine, predstavljala je idealno mjesto za liječenje tuberkuloze i ostalih plućnih bolesti. Prema tadašnjim medicinskim kriterijima, lokacija je ispunjavala sve uvjete za oporavak bolesnika. Prema priči koja još i danas kruži među starim Zagrepčanima, Milivoj Dežman napravio je sve kako bi otvorio lječilište, jer je od tuberkuloze bolovala ljubav njegova života, zagrebačka glumica Ljerka pl. Šram. Iako je bila udana za drugoga, Dežman ju je beskrajno volio, te je na njegov poticaj 1909. bolnica Brestovac i otvorena. Sam Dežman postao je njezin prvi ravnatelj i tu je dužnost obnašao do 1922. Ljerka Šram nije prizdravila, te je preminula 1913. To je navodno toliko shrvalo Dežmana da se na neko vrijeme sklonio iz Zagreba.

Područje Brestovca u to je vrijeme pripadalo šestinskom vlastelinstvu, odnosno grofovima Kulmer. Grof Miroslav Kulmer darovao je gradu Zagrebu 16 jutara svoje šume, na kojoj je bolnica sagrađena. Iako je u samom gradskom poglavarstvu bilo protivnika ove gradnje, bolnica je zaživjela. Stalnom nadogradnjom postala je jedno od najsuvremenijih lječilišta za plućne bolesti u Europi. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Brestovac je postao vojnom bolnicom, a nadograđene su i vojne barake s dvije stotine ležajeva. Nakon 1918. Brestovac je poluvojna, a polucivilna bolnica. U takvoj će situaciji dočekati i Drugi svjetski rat u kojem će postati stratište hrvatskih vojnih ranjenika i bolesnika.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Brestovac ponovno postaje vojna bolnica pod upravom Ministarstva domobranstva odnosno Ministarstva oružanih snaga. Sada već velikim bolničkim kompleksom zapovijedao je poručnik Dinko Kordić, a ravnateljem bolnice imenovan je prim. dr. Josip Barilar. Uz ravnatelja se nalazio i tada sam hrvatski vrh specijalista za plućne bolesti: prof. dr. Ivan Drinković, prim dr. Tadija Drinković i prim. dr. Viktor Omejec. Naravno, bio je ovdje i cijeli niz drugih doktora i raznoga bolničkog osoblja, jer se radilo o velikom i elitnom bolničkom zdanju. Iako se bolnica nalazila u planini, okružena šumom, bila je dobro zaštićena od mogućih partizanskih napada sa strane Hrvatskog zagorja. Bila je pod nadzorom odabranih domobranskih stražara, a blizina Gračana u kojoj se nalazila Poglavnikova rezidencija Vila Rebar davala je dodatnu sigurnost. Naime Vilu Rebar su neprestano štitile jedinice PTS-a, pa nije bilo bojazni da partizani upadnu na područje koje su štitile visokomotivirane i dobro naoružane hrvatske postrojbe.

Bolnica je živjela svoju kolotečinu, u nju su neprestano dovoženi novi bolesnici, civili i vojnici, iako su u to ratno vrijeme vojne osobe imale apsolutnu prednost. Za društveni život brinula se i vlastita krugovalna postaja, a bolesnici su imali mogućnost praćenja „Hrvatskog slikopisa“. Za ono vrijeme poprilično napredni oblici zabave i društvenog života.

Rat se bližio kraju i psihoza na Brestovcu postajala je sve veća. Poneki lakši bolesnici, sluteći što će partizani učiniti s njima, odlučuju se na povlačenje prema Austriji. Ipak, velika se većina prepušta sudbini, odlučna dočekati promjenu vlasti pod zaštitom Crvenog križa. Prema nekim kazivanjima, borbeniji su hrvatski vojni ranjenici imali plan od bolnice napraviti utvrđenje, te se oružjem oduprijeti nadolazećim partizanima. No većina bolesnika, a pogotovo bolničkog osoblja odbacila je ovaj plan.

Devetog svibnja 1945. rano ujutro, oko 4 sata, u Gračanima je započela velika bitka između hrvatsko-njemačkih snaga u povlačenju i nadirućih jedinica Jugoslavenske armije. Sukobili su se dijelovi 7., 8. i 9. hrvatske divizije te 181. njemačke divizije s jedne strane, te VI. ličke proleterske brigade i XVII. srbijanske brigade s druge strane. Bitka je bila žestoka, no budući da sam prije nekoliko godina već detaljnije pisao o njoj u Političkom zatvoreniku (2006.), ne bih se na ovom mjestu ponavljao. U općem metežu koji je nastao u Gračanima, poneki su mještani spas pokušali pronaći i na Brestovcu. Tamo su donijeli ne baš lijepe vijesti o onome što se zbiva u Gračanima.

a širem području Gračana u tom su se trenutku našli i pripadnici talijanskih partizana, preciznije divizije „Garibaldi“. Pred snažnim naletom hrvatskih snaga u povlačenju, Talijani su se povukli u bolnicu Brestovac. Bilo je to rano popodne 9. svibnja. Hrvatske ih jedinice više nisu gonile, već su se užurbano prebacivale preko Medvednice u Hrvatsko zagorje. Bolničko osoblje i bolesnici bili su iznenađeni pristojnim vladanjem talijanskih vojnika, koji su se nakon kraćeg zadržavanja uz pozdrave povukli natrag prema Zagrebu. Neizvjesnost je trajala i dalje, očekivao se dolazak srpskih partizana, što se uskoro i dogodilo. Oko 17 sati u bolnicu dolaze pripadnici VI. ličke proleterske brigade pod zapovjedništvom genarala Đoke Jovanića.

Iako su prvo imali namjeru pobiti i liječničko osoblje, dr. Tadija Drinković uspješno ih je razuvjerio, navodeći da su im liječnici potrebni, jer će pomoći i partizanskim ranjenicima. No, bolesnicima, osobito hrvatskim vojniciima, nije bilo spasa. Svi bolesnici morali su ustati iz svojih kreveta dok su partizanske straže pretražile barake. Potom su svi, njih 210, i službeno zarobljeni, protivno svim vojnim konvencijama. Partizani su hrvatske vojnike djelomično razodjenuli i uzeli im obuću, a potom ih zatvorili u barake 10 i 12. Tamo su ih vezali žicom i vodili na obližnje stratište Obernjak. Liječnici su pokušali spasiti živote bolesnika, ali time su i sami sebe doveli u težak položaj. Iako je, prema dokumentima ljekarnika Miroslava Haramije, koji je vršio ukope ubijenih, na području Brestovca (Obernjaka) pobijeno 40 ljudi, bolničko je osoblje evidentiralo ukupno 210 ubijenih, između ostalog i vojnog zapovijednika bolnice – poručnika Dinka Kordića. Na obližnjoj lokaciji „Stare senokoše“ evidentirano je još osam žrtava.

Egzekucije su se mahom obavljale noću, uglavnom vatrenim oružjem. Partizani su sve željeli svršiti što prije, jer je uskoro u bolnicu doveden cijeli kontigent njihovih ranjenika. Bolničkom su osoblju pošteđeni životi jer su ih partizani trebali za liječenje vlastitih bolesnika. Bila je to česta praksa u zagrebačkim bolnicama 1945., kad su hrvatski ranjenici doslovno bacani iz kreveta kako bi se napravilo mjesto za partizanske bolesnike. Na žalost, to je do danas ostala preslabo istražena tema u hrvatskoj historiografiji.

Godine 1968. Brestovac je zbog suvremenijih načina liječenja tuberkuloze napušten. Danas izgleda sablasno, njegove ruševine doimlju se poput grada mrtvih, krijući u svojoj bližoj okolici leševe više od dvije stotine okrutno pobijenih hrvatskih bolesnika i ranjenika. Godine 2010. članovi svih gračanskih civilnih udruga okupljenih u zbor „Dani sjećanja na žrtve komunizma“ postavili su križ na stratište Brestovac (Obernjak), a 2012. postavit će se i mramorna ploča u čast pobijenih, kako se njihova žrtva za Hrvatsku nikada ne bi zaboravila.

Bibliografija:

- Marušić, Milan: Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu (Zagreb, 2001.)

- Novosel, Domagoj: Gračanska kronika (Zagreb, 2008.)

- Žrtva znak vremena, Zbornik radova Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa (Zagreb, 2011.)

- „Izvještaj o radu na pokapanju lješina i strvina na teritoriju Mjesnog Narodno Oslobodilačkog Odbora u Gračanima“