Misterij Rokovog perivoja

Šečući se, jedne večeri sjevernim brežuljcima grada, razmišljala sam kako su se dolaskom kršćanstva crkve podizale najčešće na kultnim mjestima poganskih religija i tradicija. Budući je proces kristijanizacije zapinjao, a nametanje ognjem i mačem nije davalo zadovoljavajuće rezultate, crkvene vlasti nastojale su podilaziti poganskom puku koliko god se to moglo. Jedan od načina kojim se Crkva željela približiti nevjernicima bio je taj što se pazilo da titular buduće crkve, po svom arhetipu, bude što bliži karakteru uzrpiranog poganskog svetišta.

Uspinjući se Aleksandrovim stubama prema Rokovom perivoju, sjetila sam se i svetog Roka oko čije se zavjetne kapelice na perivoju sve do 19. stoljeća širilo groblje. Nadala sam se da ću možda u atmosferi ovog mjesta u predvečerje naići na tragove sjećanja na vječno počivalište ili bilo kakvu povezanost sa podzemnim carstvom umrlih. Međutim, Rokov perivoj je odisao bezbrižnošću razigrane djece, kao i ležernošću nekolikih vlasnika pasa čiji su ljubimci nesputano jurcali oko Frangešove skulpture prikladnog naziva Elegija.

Obilazeći zidano zdanje kapelice, koja je kao zavjetna podignuta nakon posljednje pošasti kuge u Zagrebu, prebirala sam po sjećanju sve moguće arhetipske veze između svetog Roka i groblja. Međutim, osim kuge, od koje se ovaj svetac izliječio, iz čega ovo zavjetno zdanje i crpi svoj smisao, nisam našla nikakve poveznice. A onda mi je na pamet pao Rokov vjerni pratioc – pas, koji se sa kruhom u ustima prikazuje na većini ilustracija ovog sveca. Predaja kaže kako je svetom Roku, dok se bolestan skrivao u šumi kraj Piacenze, svakog dana dolazio pas donoseći mu u svojim ustima komad kruha.

Sveti Rok, izvor: internet

​Iako mi se isprva nije činilo da simboličko značenje ovog motiva iz predaje ima neku veliku važnost, sjetila sam se kako mnoge velike mitologije psa povezuju sa smrću, paklom ili podzemnim svijetom umrlih duša.

​

Pas s kruhom u ustima ključan je znak i još jedan prikriveni putokaz koji ponovno traži da se pogleda u nebeski svod iznad Zagreba.

Canis major, izvor: internet

Naime, Veliki pas (Canis major) mitsko je sazviježđe kojega gotovo sve drevne tradicije prikazuju kao psa koji u ustima nosi jednu od najsjajnijih zvijezda na nebeskom svodu – zvijezdu Sirius. Međutim, egipatska tradicija Sirius poistovjećuje sa Izidom, a jedno od kodnih imena za Izdu bilo je upravo Gospa od kruha. Budući su egipćani znali kako je pojava Siriusa na nebu u direktnoj vezi sa plavljenjem Nila, što donosi plodnost u čitavu dolinu, Izida, tj Sirius, bila je i snažan simbol plodnosti. I kruh je snažan simbol plodnosti, ali u ustima psa od svetog Roka on je i arhaična uspomena na Gospu od kruha, Izidu, tj Sirius.

No, kako je Izida poznavala magičan stih kojim je iz mrtvih podigla voljenog Ozirisa, kruh u ustima psa od svetog Roka, kao prikrivena referenca na Izidu, više je nego prikladan simbol utjehe za vječna počivališta kakvo je to bilo ovdje na Rokovom perivoju.

  

Mural na kapeli svetog Roka, usporedba sa prikazom Izide

Međutim, razmišljajući o svemu ovome, u mene se uvukla slutnja da bi ovaj uvid mogao biti tek dio tajanstvene slagalice u kojoj je Rokov perivoj samo križić na tajnoj mapi jednog drugačijeg i nama nepoznatog Zagreba. Ako su Grič i Kaptol kao kultna scenografija analogna slika neba sa Suncem i Mjesecom, pitala sam se kako se onda u tu sliku uklapa Rokov perivoj? A onda, u pokušaju vizualizacije te slike dogodio se ponovni uvid koji će moje shvaćanje Zagreba zauvijek promijeniti.