Zagrebačka sinagoga

Zagrebačka sinagoga bila je glavno mjesto bogoslužja zagrebačke židovskezajednice u modernoj Hrvatskoj. Sinagoga je izgrađena 1867. u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji unutar Austro-Ugarske i korištena je do 1941. kad ju je marionetska država Sila Osovine, negdašnja Nezavisna Država Hrvatska dala srušiti.

Sinagoga je izgrađena u pseudomaurskom stilu, dizajnirana prema hramu u gradskoj četvrti Leopoldstädter u Beču i nalazila se u današnjoj Praškoj ulici. To je bio jedini namjenski židovski objekt korišten za bogoslužje u povijesti grada Zagreba. Zgrada sinagoge bila je jedna od najistaknutijih javnih zgrada u Zagrebu i jedna od poznatijih sinagoga u okolici.

Od 1980-ih postoje planovi ponovne gradnje sinagoge na izvornoj lokaciji, no zbog spleta različitih političkih okolnosti, do danas je u tom smislu ostvaren vrlo malen napredak. Glavne nesuglasice postoje između hrvatske vlade i židovskih organizacija, koliko bi ove organizacije bile uključene u cijeli projekt, uključujući i dizajn i svrhu nove građevine.

Židovska zajednica u Zagrebu je 1809. imala jednog rabina, a 1811. i svoje vlastito groblje. Zajednici je 1833. omogućena kupnja zemljišta za gradnju sinagoge, no za njezinu izgradnju u to vrijeme nije imala dovoljno novca.

Već 1855. zajednica je narasla na 700 članova i 30. listopada te godine donešena je odluka o gradnji sinagoge. Odbor za izgradnju imenovan je 1861., izabrano je i kupljeno zemljište na uglu ulice Marie Valerie (današnja Praška) i trga bana Jelačića. Međutim, novi je urbanistički plan promijenjen 1864. smanjujući raspoloživi prostor za gradnju, tako da zajednica odlučuje kupiti drugo zemljište veličine 1540 m² udaljeno oko 80 metara od prvotno planirane lokacije.

Franjo Klein, Zagrepčanin rođen u Beču, imenovan je za glavnog arhitekta izgradnje sinagoge. Klein je, kao predstavnik historicizma, modelirao zgradu prema pseudomaurskom bečkom Leopoldstädter hramu, koji je projektirao Ludwig Förster. Taj objekt postao je prototip za gradnju sinagoga u Središnjoj Europi. Za Zagrebačku je sinagogu korišten već razvijen oblik zaobljenog luka (Rundbogenstil), no nisu preuzeti Fösterovi rani orijentalni motivi.



Sastav glavnog pročelja, s dominantnim izvučenim i povišenim planom i donja strana s dva simetrična dijela, odražava unutarnju podjelu na tri broda. U prizemlju na prednjoj strani bio je sagrađen trolučni ulaz i bifora, dok je na prvom katu bio izgrađen visoki triforium s povišenim lukom i četverolistnim rozetama na stubištu.



Sinagoga je zauzimala veći dio zemljišta: bila je okrenuta prema zapadu, a sâm hram bio je uvučen u odnosu na ulicu. Naime, prema austrougarskim propisima, morao je postojati predprostor, odnosno dvorište ispred same sinagoge koji onemogućava nekatoličkim crkvama javni ulaz s ulice (kao i tornjeve i zvona): imala je širok i nešto viši središnji brod i dva niža broda te, za razliku od Försterove sinagoge u Beču, nije imala oblik bazilike.

Radovi su počeli 1866., a sinagoga je završena sljedeće godine. Sinagoga je službeno posvećena 27. rujna 1867., a toj su svečanosti nazočili predstavnici gradskih i regionalnih vlasti, javne osobe Zagreba i mnoštvo građana. Sinagoga je bila prva istaknuta zgrada u zagrebačkom donjem gradu, a njena arhitektura i veličina izazivali su opće divljenje i pohvale.



Tijekom 1941., kada su Sile osovine u Travanjskom ratu okupirale Kraljevinu Jugoslaviju, dolazi do raspada Kraljevine Jugoslavije i do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) kojom je upravljao nacionalistički ustaški režim. Ubrzo po osnivanju NDH započinje sustavni progon Židova, modeliran prema nacističkom uzoru, a katkada i brutalniji: uvedeni su rasni zakoni, židovska imovina je zaplijenjena, a sami Židovi bili su uhićeni i deportirani u koncentracijske logore u Hrvatskoj i u drugim zemljama.

U listopadu 1941. novoinaugurirani gradonačelnik Zagreba, Ivan Werner, objavio je dekret za rušenje sinagoge, navodno zato što se sinagoga nije uklapala u glavni gradski urbanistički plan. Devastacija sinagoge, započeta 10. listopada 1941., napredovala je sporo da se ne bi oštetile susjedne zgrade i završena je u travnju 1942. Cijeli je proces fotografiran u propagandne svrhe, a fotografije su javno izložene na Antisemitskoj izložbi u Zagrebu. Fotografije su također izložene i u Dubrovniku, Karlovcu, Sarajevu, Vukovaru i Zemunu kao ilustracija "rješavanja židovskog pitanja u NDH".



Osam vrijednih svitaka Tore spašeni su nakon intervencije Leonarda Grivičića, poduzetnika i industrijalca koji je bio susjed Mile Budaka, ministra u vladi NDH. Grivičić je također bio blizak poglavniku Anti Paveliću i veleposlaniku Trećeg Reicha u NDH, Edmundu Glaise-Horstenau. Mada Grivičić nije imao velik politički utjecaj u NDH, smatran je osobom od povjerenja. Kada je 9. listopada 1941. saznao za planove vlade o početku rušenja sinagoge, tu je informaciju iste večeri tajno proslijedio Bernardu Grüneru, glavnome kantoru zagrebačke sinagoge pa su svitci Tore tijekom noći sklonjeni na sigurno mjesto.

Poslije Drugoga svjetskoga rata mjesto negdašnje sinagoge koristilo se kao odbojkaško igralište. Na tom je mjestu kasnije izgrađena robna kuća, koja je do temelja izgorjela u požaru 31. prosinca 1980. Ostaci te robne kuće poslije su uklonjeni. Unatoč nekim ranijim idejama o gradnji robne kuće na istome mjestu i natječaju iz 1977. za arhitektonski dizajn zgrade, radovi na obnovi robne kuće nisu nikada započeli. Umjesto toga, zemljište je korišteno za parking, a u tu svrhu služi i danas.




Izvor: osobni dokumenti